Znate li čije stihove pjevate u sitne sate? On ne puni arene i stadione, ali njegove pjesme se pjevaju najglasnije…
Na tromeđama se uvijek sudaraju ljudi, ukusi i vjetrovi. Tu u Beogradu, gdje se graniče i spajaju Zvezdara, Palilula i Vračar, gdje se savijaju i tramvajske šine, na samom ćošku blizu Vukovog spomenika postoji jedan lokal zvučnog imena.
Tu je sve moguće, ukrštaju se čak i ulice sa imenima američkog predsjednika i srpske kraljice. Lokal jeste precizan naziv za to mjesto, jer preko dana to je kafić a uveče postane kafana. Sklone stolove za sjedenje i postave visoke za stajanje, priguše svjetla i pojačaju muziku i krene šou. Danju kafenisanje, a noću lom.
U tom lokalu, jedne noći sam čuo da trešti muzika, vidio pjevača kako daje sve od sebe dok mu žile po vratu iskaču, brdo ljudi kako dižu ruke uvis i padaju u trans istovremeno.
Pjevač je najavio poslednju pjesmu pred fajront i ta pjesma pogodila je te mlade ljude u neuralgičnu tačku. Uradila ih je emocija. Bila je to pjesma o groblju, ali ne o Novom ili Centralnom groblju. Pjesma se zove „Lešće“!
Dolazili su ti mladi ljudi kao zombirani da potapšu pjevača po ramenu, da ostave 1.000 ili 2.000 dinara na mikseti (nisam nikad ranije vidio običaj da harmoniku zamijeni mikseta). I svi, ali svi uglas su pjevali tu pjesmu. Ti okupljeni ljudi iskreno vole i reaguju na pjesmu o groblju. Ima tu nešto. Lešće je postalo dio žargona, čak je jedna nesrećna generacija imala jedini izbor: „Ili na Lešće ili u inostranstvo“.
Refrenu pjesme „Lešće“ prethode stihovi u kojima se pominje i naselje, što očigledno pogađa ciljnu grupu. Nisu imena naselja krojena tako da se lako umetnu u pjesme, ali ovdje je to izvedeno vješto:
Ukradi ruže najlepše
Što vire iznad ograda
U baštama ispod Zvezdare
Umesto mojih pozdrava.
Zatim slijedi refren koji je simboličan, dovoljno patetičan i lirski da djeluje kao ispaljen metak sačmarice, razlete se mnogo malenih balina, pa koja koga strefi:
Hej, Lešće, Lešće šareno
Neka vidi jutra tog
Ko je mene voleo
Hej, Lešće, Lešće
Neka vidi prokleto
Kome me je otelo.
Opet lirski motivi, groblje je šareno, naravno, od silnog priloženog cvijeća i vijenaca. Tako se lako vidi koliko je ljudi došlo i koliko je ljudi tog nekog pokojnika voljelo. Groblje je lako okriviti, pa je prokleto jer je nekog otelo. Dobra je to igra riječi i jednostavna rima, zato se ta pjesma lako pjeva i pamti i još lakše masu zapali.
Jeste da je tu pjesmu otpjevao i snimio Aca Lukas, ali nije prvi. Ako zagrebemo da vidimo ko je napisao stihove, dolazimo do jednog važnog imena: Nikola Grbić. Nije pogodno za karijeru zvati se kao i proslavljeni odbojkaš, ali Nikola Grbić, muzičar i tekstopisac, poznat je upravo zbog toga i po nadimku, kao Nikola Grbić Grba.
groblje. Nije taj motiv groblja novina u poeziji, nije čak ni kao metafora. U filmu Lepa sela lepo gore, Nikola Kojo mašta o svojoj sahrani, baca erotske fore o svim bivšim djevojkama koje će da dođu na sahranu i u koloni da plaču za njim. Motiv groblja, sahrane i zamišljanja sopstvene sahrane postoji i u pjesmi „Bis“ kod Milene Marković:
ja kad želim da se zabavim
zamišljam svoju sahranu
uopšte nisam
skromna po tom pitanju
prvo mora da bude lep dan
drugo mora da dođu svi
baš svi koje znam
Ali ukoliko iole zainteresovan čovjek krene u istraživanje što je sve napisao Nikola Grbić Grba, biće zaprepašten. Pisao je pjesme i hitove kao iz rukava da ih izvlači. Lagano. Nije pogrešno napomenuti da je prije njega to tako lako i uspješno radio Toma Zdravković.
Premnogo ljudi pjeva ili sluša mnoge Grbine pjesme a da ne zna da su iz njegove glave izašle. Prije svega i iznad svega, pjesma koja u samom naslovu ima ključne riječi: kafana i Balkan. Dakle, Nikola Grbić Grba je između ostalog kriv što se atmosfera u kafani promijeni kad krenu stihovi:
kap kiše u okeanu
za kafanu na Balkanu
koga briga ko noćas plače
sipaj nek boli još jače.
Izgleda da je on majstor mikroemocija koje pogađaju najveći broj ljudi u neuralgičnu tačku. Kralj patosa. On očigledno zna što je kafana i kakva je to atmosfera, što je Balkan, koje to emocije treba probuditi u ljudima dok cirkaju u kafani oko ponoći. Ako oni ne znaju zašto piju, Grba očigledno zna. Daj im najjednostavnije, jer to je najteže. Ništa kokteli, samo kratko i jasno.
Zanimljive su i trivije oko jedne njegove pjesme „Znaš li odakle si sine?“. Poznatija je ta pjesma pod neformalnim nazivom „Ovo je Srbija“. Ta pjesma pati od česte boljke, pripisuju joj se stoljeća trajanja i to da je nastala u narodu. Ali nije baš tako, jer je tu pjesmu napisao pomenuti Grba a izveo je bend apsurdnog naziva Svilen konac još osamdesetih godina. Nikola Grbić je tad imao dvadesetak godina. Pjesma je bila sporna, prokazana, neki kažu i sklonjena, jer je bila suviše nacionalna.
Znaš li odakle si, sine
Pogledaj planine sive
Zejtinlikom cveće procvalo
Šumadijom sunce zasjalo
Suština je da udarnim i početnim stihovima kojima se u startu slušaocu ulijeće emotivni klizeći start, i to s obje noge. Ako je u pjesmi pitanje „Znaš li odakle si, sine?“, to je već provokacija, to je otrežnjenje, to je pitanje na koje će neko da dâ odgovor onome ko to ne zna. Ima u tom naslovu i kafanske prozivke poput onog „Znaš li gde si pošao/došao/krenuo…“.
Grba je izgleda ekspert za stihove na temu lokalnih toponima. Napisao je mnogo pjesama drugima, pisao je po čitav album za Acu Lukasa, ali i za Južni vetar, kao i za Šemsu i Hanku i ko zna koga sve ne. Ali jedna pjesma je posebna, zove se „9 života“. Ona je dio pjesama koje su posvećene Beogradu, tako da se često pominje i ona pod neformalnim nazivom „Spavaj, Beograde“.
Sto granica prešao sam
gradova bez broja
al’ me nisu prevarili
ja znam svetla tvoja
sve ulice tvoje pamtim, splavove, kafane
želim da se tebi vratim
pre nego što svane
Devet života sam potrošio s nogu
spavaj, Beograde
kad već ja ne mogu
I eto ga opet patos i jednostavne rime, ljubav, žrtva i odricanje. Čini se lake su to rime, ali to je varka. Tu sve štima, naročito kad krene masa da pjeva pjesmu uglas kao himnu. I kaže fino u jednom intervjuu Grba: „Ja sam zanatlija, a kad radiš zanatski, možeš da napraviš hit.“ I to je tačno i nepretenciozno. Za još jednu pjesmu novijeg datuma koju takođe pjeva Aca Lukas (Upali svetlo da se gledamo u oči) autor teksta tvrdi da je inspiraciju našao u Njegoševim stihovima: „Oči zbore što im veli srce“. Kakav je to karambol, kakva je to tromeđa.
Zanimljivo je da je Nikola Grbić Grba napisao i jednu posebnu pesmu za djecu. Zove se „Đačka zakletva“ i to je pjesma za sve koji polaze u školu.
Danas kad prvi put pređem školski prag
Želim da negde na nebu ostane trag
Da moje srce, glavu i grudi
Ispuni znanje velikih ljudi
Čuvaj se, veliki svete, dolazim!
„Kad sveća dogori“, „Ulica rađa grešnike“, „Bogu i Beogradu“, „Kuda idu ljudi kao ja“, sve to zvuči poznato, uz sve se to i dalje cirka i urla. On ne puni arene i stadione, ali njegove pjesme se pjevaju najglasnije. Fenomen je što kažu da Grba i dalje nastupa, u lokalima na tromeđi beogradskih naselja, svira i pjeva pjesme koje je on pisao uglavnom za neke koji su postali poznatiji od njega. Masa reaguje kao i uvijek, bez obzira da li uopšte zna da je sve to upravo njegovo djelo. Fora je da rijetko ko tako dobro kao on poznaje tu kafanu na Balkanu, jer on je i dalje tu u njoj.
velikeprice.com
