12.02. pre 30 godina u Beogradu ubijen je jedan od najopasnijih kriminalaca tog vremena Mihajlo Divac (28). Stradao je ispred hotela „Putnik“ od metka u leđa. Preživeo je sve i svašta, uključujući i ranjavanje i eksploziju bombe, a likvidiran je zbog mrkog pogleda!
Divac je bio bokser rođen 1967. godine. Svi koji su ga poznavali tvrdili su da je bio neustrašiv i da se ničega nije plašio. Pripadao je ekipi sa Zvezdara, iako je živeo na Novom Beogradu, i važio za najsurovijeg u podzemlju.
„Neću da budem novinska zvezda koja daje zastrašujuće izjave. Kad čitam novine i gledam njihove slike prosto me podilazi jeza“, rekao je svojevremeno objašnjavajući zašto ne voli da se pojavljuje u medijima.
Uprkos tome, bio je jedna od „zvezda“ antologijskog dokumentarca „Vidimo se u čitulji“.
Znao je da uđe u novobeogradski lokal i, kako govore upućeni u kriminalna dešavanja tog vremena, „na mala vrata“ izreketira tada najpoznatije novobeogradske face.
„To je radio tako što bi od svih prisutnih navodno tražio pomoć od po 10-ak hiljada maraka ‘jer je ostao bez novca’… Svi bi se automatski hvatali za džep i ‘pomagali’ mladom Divcu, jer su znali da u suprotnom mogu da očekuju brutalnu reakciju“, ispričao je svojevremeno za Kurir poznavalac prilika devedesetih.
Jedan od njegovih drugova ovako je opisao poslove kojima se Divac, on i njihovi prijatelji bave:
„Ne živi se dobro kao nekad, ali je opet neuporedivo bolje od života na koji je prinuđena većina Beograđana. Nije sjajno, ali prolazi. Radimo naplate dugova i neke kombinacije koje, naravno, nisu za priču. Još su tu dobri izlasci, kvalitetna garderoba“…
Osim što je jednom prilikom ranjen, na Divčev stan je bila bačena bomba, o čemu je svojevremeno pričao jedan komšija:
„Bio sam u svom stanu, kad se iznenada čula jaka buka, eksplozija, lomljava i pucnji. Nepoznati napadači bacili su bombu u Divčev stan. Napadači su najnormalnije zazvonili na njegova vrata, a kada je im je otvorio bacili su mu bombu u stan. Divac je istog trenutka šutnuo bombu i ona je izletela u hodnik i eksplodirala. Ceo hodnik je bio uništen. Izašao sam iz stana posle buke i video sam Divca golog do pojasa i krvavog ramena. Prstima je čupao geler iz ramena, bez problema, kao da se ništa nije dogodilo. Pitao sam ga: ‘Šta se to dogodilo?’, a on mi je hladnokrvno uzvratio: ‘Ne brinite komšija, slobodno se vratite u stan, nije to ništa, deca su se malo igrala’. Posle toga je o svom trošku renovirao ceo sprat.
Divac je imao dosta realan pogled na svoje zanimanje: život kakav je vodio smatrao je uzbudljivijim od običnog, ali je s godinama, govorio je, pametno razmišljati o budućnosti i osnivanju porodice kad se steknu uslovi, odnosno kad se zaradi dosta novca. Međutim, znao je da izlaska iz sveta podzemlja nema:
„Ja ne verujem u to povlačenje – to je priča za neke nabeđene mangupe. Nema tu povlačenja! Čim si jednom počeo da živiš ovakvim životom, živećeš tako dokle postojiš“.
Poginuo je u obračunu u novobeogradskom hotelu „Putnik“ 12. februara 1995. godine. Tu su bili smešteni učesnici bokserskog turnira „Beogradski pobednik“ i on je oko osam sati ujutro otišao u hotel da od takmičara Slaviše Popovića uzme fotografiju s posvetom. Napuštajući hotel, zasmetalo mu je kako ga je pogledao bokser Radovan Radusinović. Posle nekoliko razmenjenih reči, potegao je pištolj i u pravcu Radusinovića i njegovog prijatelja ispalio šest hitaca. Zatim je istrčao napolje, dobacivši svojim prijateljima da beže jer je „izranjavao ljude“. Usmrćen je metkom u leđa.
Ostaće upamćen kao momak kratkog fitilja. Čuvena je priča da je za vreme robijanja u CZ-u većinu vremena proveo u samici jer je voleo da provocira i napada čuvare. Bio je na ratištima od 1991. do 1993. godine.
Bio je član 63. padobranske brigade, a kasnije i vojne policije. Prema rečima vojnih lica on je bio odličan i disciplinovan vojnik. Po povratku sa ratišta učvrstio je veze i preuzeo kontrolu nad podzemljem Novog Beograda.